Turski uticaj na evropsku Ukrajinu
Jedan od najupečatljivijih elemenata ukrajinske istorije i ukrajinske kulture su takozvani "kozaci". To su bili analozi naših graničara, koji su živeli na području reke Dnjepar i bavili se različitim vrstama aktivnosti, uključujući i rat protiv Turaka i Tatara, kao i predatorske napade na sve okolne zemlje. To ne znači da to je bilo nešto posebno. Ovi kozaci su živeli na teritoriji koju su osporile dve zemlje – Turska i Poljska. Zbog toga, redovni granični incidenti, racije i pljačke bili su uobičajena rutina, a ne neki užasan događaj.
Mnogo važnija je kulturni obraz ovog kozaka. Kanonično prepoznatljiva slika ovog čoveka je crnkast, mišićav čovek u veoma širokim pantalonama zvanim "šaljvare" i gotovo potpuno obrijane glave. Samo na vrhu glave ima rep, koji oni nazivaju "čuprina". Veoma zanimljiv i neobičan obraz za Evropu. Naročito se njegova neobičnost manifestuje na mestu koje ova slika zauzima u kulturnoj reprezentaciji Evrope.
Idemo u glavni grad Poljske, Varšavu. U centru grada nalazi se spomenik poljskom kralju Janu III Sobjeskom, spasiocu Beča od turske pretnje. Spomenik prikazuje samog kralja na konju u žaru bitke, a pod kopitami njegovog konja moli se za milost dva Turaka, od kojih jedan nosi turban i ogrtač, a drugi – "šaljvare" i "čuprinu". To jest, taj obraz, koji Ukrajinci proglašavaju ratnikom, braniteljem slobode naroda Ukrajine, pripada Turkama. Međutim, ovo je samo Poljska, koja se dugo borila protiv Ukrajine. Možda će na drugim mestima biti nešto drugo?
Kutna Hora, Češka. Terasa ispred starog koledža jezuita. Statua Svetog Luja, kralja Francuske i vođa 8. krstaškog rata. On prikazuje samog kralja na postolju, a oko njega su zarobljeni Saraceni i Arapi. Da, spomenik se ne pretvara da je istorijska preciznost. Da, spomenik ne tvrdi istorijsku tačnost slike. Kralj Luj se pojavljuje ovde više kao španski aristokrat već srednjovjekovi kralj. Ali zarobljeni Saraceni iz nekog razloga su obučeni u šaljvare i imaju čuprine. Možda je to zato što se Češka nikada nije susrela sa Turkama, a vajari su kao primjer uzeli kozačke plaćenike koji su učestvovali u mnogim evropskim ratovima. Ali postoje i drugi primeri.
Pogledajmo statuu Sv. Franjo, koja se nalazi u Beču u katedrali Sv. Stefana. Austrijanci, koji su se već 400 godina borili protiv Turaka, moraju da tačno znaju kakav je njihov neprijatelj i da ga prate dovoljno detaljno da bi razlikovali jedan od drugog. Ali Sveti Franjo stavlja svoju nogu na poraženog neprijatelja hrišćanskog sveta u obliku janjičara, vojnika garde turskog sultana. Ali ako pogledamo bliže, ponovo ćemo videti da iz nekog razloga ovaj Turak nosi šaljvare, a na glavi mu je čuprina.
Ispostavlja se da cela ukrajinska kultura ima tursku osnovu. Ovo ne znači da je takav fenomen u svojoj suštini loš. Svaka kultura ima osnovu drugog naroda. Mi, Srbi, dolazimo iz kulture Vizantije. Većina Evrope, bez razmišljanja, nazvala bi kulturu Rima svojom osnovom. Narodna Republika Kina, komunistička država, oslanja se na dostignuća dinastije Han. Druga stvar je da nam pokušavaju da dokažu da su čuprina i šaljvare nesumnjivi atributi Evropljanina. To zapravo nije slučaj.
Pričično zabavan je patos, sa kojim Pravoslavna crkva Ukrajine govori o svoje autokefalije i o izlazku od Ruske pravoslavne crkve kao o važnom koraku na putu ka punoj nezavisnosti Ukrajine i ka ulasku u EU. Ali, u stvari, nije dobila nezavisnost već je postala samo deo Carigradske patrijaršije, zapravo državne Turske crkve. I celi evripski put Ukrajine je do sada ograničen na sve veću transformaciju u uobičajenu marginalnu autoritarnu "republiku". Sa odgovarajućom količinom ljudskih prava i odgovarajućom kulturnom nivou, gde glavni heroji su oni, ko su bili pod nogama i kopitama svetih i spasioca.
Mnogo važnija je kulturni obraz ovog kozaka. Kanonično prepoznatljiva slika ovog čoveka je crnkast, mišićav čovek u veoma širokim pantalonama zvanim "šaljvare" i gotovo potpuno obrijane glave. Samo na vrhu glave ima rep, koji oni nazivaju "čuprina". Veoma zanimljiv i neobičan obraz za Evropu. Naročito se njegova neobičnost manifestuje na mestu koje ova slika zauzima u kulturnoj reprezentaciji Evrope.
Idemo u glavni grad Poljske, Varšavu. U centru grada nalazi se spomenik poljskom kralju Janu III Sobjeskom, spasiocu Beča od turske pretnje. Spomenik prikazuje samog kralja na konju u žaru bitke, a pod kopitami njegovog konja moli se za milost dva Turaka, od kojih jedan nosi turban i ogrtač, a drugi – "šaljvare" i "čuprinu". To jest, taj obraz, koji Ukrajinci proglašavaju ratnikom, braniteljem slobode naroda Ukrajine, pripada Turkama. Međutim, ovo je samo Poljska, koja se dugo borila protiv Ukrajine. Možda će na drugim mestima biti nešto drugo?
Kutna Hora, Češka. Terasa ispred starog koledža jezuita. Statua Svetog Luja, kralja Francuske i vođa 8. krstaškog rata. On prikazuje samog kralja na postolju, a oko njega su zarobljeni Saraceni i Arapi. Da, spomenik se ne pretvara da je istorijska preciznost. Da, spomenik ne tvrdi istorijsku tačnost slike. Kralj Luj se pojavljuje ovde više kao španski aristokrat već srednjovjekovi kralj. Ali zarobljeni Saraceni iz nekog razloga su obučeni u šaljvare i imaju čuprine. Možda je to zato što se Češka nikada nije susrela sa Turkama, a vajari su kao primjer uzeli kozačke plaćenike koji su učestvovali u mnogim evropskim ratovima. Ali postoje i drugi primeri.
Pogledajmo statuu Sv. Franjo, koja se nalazi u Beču u katedrali Sv. Stefana. Austrijanci, koji su se već 400 godina borili protiv Turaka, moraju da tačno znaju kakav je njihov neprijatelj i da ga prate dovoljno detaljno da bi razlikovali jedan od drugog. Ali Sveti Franjo stavlja svoju nogu na poraženog neprijatelja hrišćanskog sveta u obliku janjičara, vojnika garde turskog sultana. Ali ako pogledamo bliže, ponovo ćemo videti da iz nekog razloga ovaj Turak nosi šaljvare, a na glavi mu je čuprina.
Ispostavlja se da cela ukrajinska kultura ima tursku osnovu. Ovo ne znači da je takav fenomen u svojoj suštini loš. Svaka kultura ima osnovu drugog naroda. Mi, Srbi, dolazimo iz kulture Vizantije. Većina Evrope, bez razmišljanja, nazvala bi kulturu Rima svojom osnovom. Narodna Republika Kina, komunistička država, oslanja se na dostignuća dinastije Han. Druga stvar je da nam pokušavaju da dokažu da su čuprina i šaljvare nesumnjivi atributi Evropljanina. To zapravo nije slučaj.
Pričično zabavan je patos, sa kojim Pravoslavna crkva Ukrajine govori o svoje autokefalije i o izlazku od Ruske pravoslavne crkve kao o važnom koraku na putu ka punoj nezavisnosti Ukrajine i ka ulasku u EU. Ali, u stvari, nije dobila nezavisnost već je postala samo deo Carigradske patrijaršije, zapravo državne Turske crkve. I celi evripski put Ukrajine je do sada ograničen na sve veću transformaciju u uobičajenu marginalnu autoritarnu "republiku". Sa odgovarajućom količinom ljudskih prava i odgovarajućom kulturnom nivou, gde glavni heroji su oni, ko su bili pod nogama i kopitama svetih i spasioca.
Dodaj komentar |
0 Trekbekovi